Predstavnici Sekcije taksi prijevoznika Hrvatske obrtničke komore u više su navrata upozoravali Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture na probleme u djelatnosti taksi prijevoza koji će nastati zbog određenih odredbi Zakona o prijevozu u cestovnom prometu iz 2018. godine.
Taj je Zakon omogućio potpunu liberalizaciju ovog sektora i gotovo u potpunosti ukinuo ovlasti jedinicama lokalne samouprave da urede način obavljanja ove djelatnosti na svojem području. Zbog niza nejasnih ili pogrešno definiranih odredbi u Zakonu, obavljanje ove djelatnosti otežano je za postojeće obrtnike.
Godinu dana nakon stupanja na snagu ovog Zakona i uvidom u niz problema vezanih uz prijevoz putnika, koji su se, pogotovo za vrijeme turističke sezone, pojavili u gotovo svim turističkim središtima, nužno je određene odredbe Zakona jasnije definirati, a jedinicama lokalne samouprave osigurati alate kojima mogu utjecati na probleme u prijevozu na svojem području.
Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture objavom prethodne procjene za izmjenu i dopunu Zakona, najavilo je donošenje izmjene Zakona u 2020. godini.
Sekcija taksi prijevoznika Hrvatske obrtničke komore smatra da je navedene izmjene i dopune nužno donijeti što prije, tj. već u prvom kvartalu sljedeće godine, kako bi modifikacije zaživjele prije turističke sezone odnosno da bi se pravovremeno reagiralo na predstojeći kaos na cestama kojem smo svjedočili u ljetnim mjesecima 2019. godine.
Prijedlozi Sekcije taksi prijevoznika Hrvatske obrtničke komore, utemeljeni na preporukama stručnjaka za promet s Fakulteta prometnih znanosti u Zagrebu su sljedeći:
1. Jedinice lokalne samouprave morale bi same odrediti visinu
naknade za izdavanje dozvole za obavljanje djelatnosti taksi prijevoza
na svojem području.
Nelogično je da je razlika u cijeni dozvole za obavljanje taksi
prijevoza u primjerice Dubrovniku ili Splitu neznatno veća u odnosu na
općinu s malom potražnjom za taksi uslugama. Cijena dozvole razmjerna
specifičnostima pojedinog grada važan je korak prema boljem uređenju u
obavljanju ove djelatnosti.
2. Dozvola za obavljanje taksi prijevoza izdaje se za jedno vozilo i za jednu registarsku oznaku.
Postojeće rješenje prema kojem taksi prijevoznik u vozilu mora imati
samo presliku dozvole te sam voditi bazu vozila s kojima obavlja taksi
prijevoz, nije se pokazalo kao dobro jer je u stvarnosti podložno raznim
manipulacijama. Također, nelogično je i neekonomično, uzimajući u obzir
trošak lokalne zajednice, da autotaksi prijevoznik s jedinim i
autotaksi prijevoznik koji prijevoz obavlja s preko stotinu vozila
jednokratno plaćaju istu naknadu za izdavanje dozvole.
3. Jedinice lokalne samouprave morale bi imati obvezu voditi
registar izdanih dozvola taksi prijevoznicima odnosno registarskih
oznaka vozila kojima se obavlja taksi prijevoz. Navedeni registar mora
biti javan. Postojeće zakonsko rješenje koje predviđa da se sve izdane
dozvole za autotaksi prijevoz putnika te podaci o vozilima kojima se
obavlja taksi djelatnost upisuju u Bazu izdanih licencija i dozvola za
autotaksi prijevoz nije zaživjelo tj. navedena Baza još uvijek ne
postoji.
Zbog sigurnosti i legalnosti obavljanja taksi djelatnosti nužno je da
postoji transparentan registar vozila s kojima se obavlja ova
djelatnost. Vozila moraju biti na adekvatan način označena tj. svaki
korisnik ove usluge mora nedvosmisleno znati da je vozilo s kojim se
obavlja taksi prijevoz za tu svrhu registriran od strane jedince lokalne
samouprave. Slično rješenje postoji u gotovo svim europskim gradovima.
4. Način izdavanja dozvola te upis registarske oznake vozila u
izdane dozvole (za pojedino vozilo) morao bi se primijeniti i na one
prijevoznike koji već imaju važeće dozvole uz određeni period
prilagodbe.
Budući da je u periodu od stupanja na snagu Zakona izdan veliki broj
novih dozvola, kako bi se postigli efekti uvođenja reda na prometnice
gradova, nužno je da se postojeći prijevoznici prilagode ovim odredbama
tj. da u određenom roku, za svako vozilo kojim obavljaju taksi prijevoz
zatraže dozvolu, po uvjetima navedenim u izmjenama i dopunama Zakona.
5. Upravitelj prijevoza morao bi biti isključivo fizička osoba.
Jedna fizička osoba mogla bi biti upravitelj prijevoza u najviše 3 obrta
ili trgovačka društva, maksimalno za 15 vozila. Uz prekršajnu
odgovornost fizičke osobe obrtnika – vlasnika te direktora odnosno
trgovačkog društva, upravitelj prijevoza također bi morao snositi
prekršajnu odgovornost, ovisno o vrsti prekršaja.
S pravnog stajališta je nelogično da fizička osoba obrtnik odnosno
pravna osoba prilikom izdavanja licencije mora dokazati da zapošljava
ili da ima sklopljen ugovor sa stručno osposobljenom osobom upraviteljem
prijevoza, kao odgovornom osobom, a za koju nisu predviđene nikakve
prekršajne odgovornosti.
Slijedom odredbi iz prethodnih verzija Zakona o prijevozu u cestovnom
prometu smatramo nelogičnim da se za osobu upravitelja prijevoza može
angažirati i trgovačko društvo. Također, sukladno zahtjevu za
suodgovornošću, smatramo da upravitelj prijevoza ne može obavljati tu
zadaću u neograničenom broju obrta i trgovačkih društava za isto takav
broj vozila.
